Viđenje vremena

Gotovo cijeli život razmišljao sam da se povratim u rodno selo. Valjda svi tako razmišljamo. Kao da je to prirodna prisila. Namjere ni želje nisu mi se ispunile. Čini mi se da je život isplanirao mene a ne ja njega. I nije se to dogodilo samo meni. Puno je neostvarenih želja. Bruvno, to naše lijepo, nekada veliko selo. Naseljeno je prije oko 500 god. Pred I svjetski rat imalo je preko 3 ooo stanovnika. Po završetku tog rata u velikom broj selili su se u područja slavonskih i vojvođanskih ravnica. To se ponovilo i iza II svjetskog rata a naročito po raspadu Jugoslavije 1995. Broj stanovnika u Bruvnu stalno se smanjuje. Može se reći da selo nestaje, polako ali sigurno umire. Kad dođem u to selo, osjećam se čudno, postajem nemiran. Na sve strane čujem tišinu, da čujem samo tišinu i udaranje svog srca u prsima. Pred očima javljaju se „filmovi“- sjećanja, vidim osobe koje sam poznavao. Neki su tu u Cimiteru, neki u Srbiji, Bosni, Kanadi, Americi, Australiji, Njemačkoj ili bog zna gdje. Nema više vesele čete đaka, koji galameći pješače prema: Krajnovićima Bjelobrđanimama, Dolovima ili Podurljaju. Niti susrećem odraslih muškarce ni žene u crnom.Tamo višenema; općine ni mjesnog ureda, žandamerije, milicije ni policije, popa, nema pekare, postolara,opančara, trgovina, sajma ni pjevanja pripitih muškaraca srijedom. Nema više ženidbe , udaje, rađanja ni krštenja. Crkva je bez prozora i vrata. Škola je obrasla šikarom, oko stare ruju divlje svinje, putevi zaraštaju, a bučić se sakrio pod vrbama i plače napušten. Tamo se osjeća samo tišina umiranje i smrt. Pričinja mi se da je povodanj sve odnio a ponori sve progutali. Na pasnjacima ne vidi se crvenih, šarenih i bijelih krava. Nema, Dikulje, Rumenke, Kitove ni Granove. Ne čuje se rzanja i ne vidi razigravanje konja u rano proljeće. Nema stada ovaca koje su iz daljine posjećale na sitne po zemlji prosute bijele oblačiće, ovčice, koje mirno pasu i ništa ne slute. Nema pjesme čobana ni čobanica. Nema njihovog glasnog dozivanja. Nitko se više pilja, ne kriva, ne igra graničara i škole. Crljenac je porušen, prazan i opljačkan. Pokrali mu i kamenje. Tu sada nema nikoga, kao da nitko nije žedan.Ne vidim ni šarene leptire na bari. Bistra i ledena voda kao da je posrebrena neprekidno izvire iz bunara i polako tiho žuboreći pada u korito.Žabe se raduju tom miru i tišini i uporno se glasno i veselo dozivaju. Po svijetu nas je dosta, koji imamo sjećanje i gajimo ljubav prema sebi i ovom selu.Okupimo se. Znam da hoćemo.Organizirajmo se. Oživimo to selo na bilo koji način, napravimo od njega spomenik nama samima, sačuvajmo ga od zaborava. Još uvjek postoji Ivandan i to svake godine. Možda je to početak. Posjetimo ga ako možemo, pokažimo da smo živi.