subota, 8. travnja 2017.

RIBA NA VRBI Mile Matasić Završio prvi razred srednje skole. Ljeto krenulo. Stare navike iz vremena osmogodišnje škole ostale. Mene i moje prijatelje privlači još pješačenje prema jugu. Tamo su šoderice . Tamo je Sava. Otkrili smo i jedan lijepi ribom bogati mirni rukavac. Odnekud pokupili ime za to otkriće. Naziv je Savica. To je iza Ivanje Reke. DFo tamo Imamo više pješačenja nego do Šoderice. No nije problem i mi smo veći. Proširio se krug kretanja. Radost otkrića i istraživanja nastavlja nas pratiti i poticati. Naša ribička oprema poboljšana. Našli smo poduže lijepe ljeskove štapove. Mi prezadovoljni tolikim napretkom. Našli smo i poveće grmlje uz stazu kojom dolazimo na svoje nove revire. To grmlje je naše spremište u kojem ostavljamo štapove. Tu nas oni čekaju. No nije uvijek sve baš svaki put blo idilično. Jedne prigode kad smo se približavali Savici vrijeme podivljalo. Naglo se zacrnilo nebo. Krenuo obilan pljusak. Prošarala i neka sitna tuča. Sklanjamo se iza betonskih temelja dalekovodnog stupa. Malo štiti od neugodno hladnog vjetra ali od nemilosrdnog tuširanja ne. Kod nekog grmlja pedesetak metara od stupa vidimo meke biljke s velikim srcolikim litovima. To bi nam mogli biti kišobrani. Nije puno pomoglo. Potpuno smo okisnuli pa nas hladni vjetar tjera u očaj. Nije bilo druge nego bježati kilometrima natrag kući. Taj peh je naravno izazvao prehladu pa i probleme sa sinusima. Nekim čudom nije nastupila upala pluća. No nismo se obeshrabrili. Od tada i po najžešćem suncu i vedrini nosimo i jedan kišobran - za svaki slučaj – kao da smo Englezi. Naš rukavac ima tri različita dijela. Prvi dio od odvojka iz Save u dužini od dvestotinjak metara do šibljem i busenjem napravljene prgradne barijere. U tom dijelu je voda do pojasa, bistra i teče mirno. Drugi dio je novih dvjestotinjak metara šlunčanih plićaka gdje se ljeskaju i razigrani brzaci. Iza toga je područje dubokih bistrika. Tu su se u više slojeva smjestile stotine krupnih riba. Čini se uglavnom klenovi. Joj što smo se ponadali da čekaju baš nas i naše udice. Na našu žalost uzalud nam bila naša nadanja. Spuštali smo im gliste, muhe, kruh i skakavce pred njihove pozamašne njuške. Ponijele su se kao da nemaju ni vid ni njuh ni usta. Netko je rekeo: «Ne lovi se riba u bistroj vodi.» Ma zapadali smo u očaj zbog naše ribičke nemoći. Proglasili smo te komade premudrim za nas amatere. No Žac se pobrinuo za našu utjehu. Posrećilo mu se pa je ispod pletene pregrade iznad brzaka izvukao nekoliko grgeča dužih od dlana. Uvjerili smo se da su grgeči izuzetno ukusne ribe kada su iz tave s uljem premješteni na naše tanjure. E taj rukavac omogućio je i meni ribički uspjeh kakav nikada nisam ponovio. Bio je to jedan mlaki oblačni ljetni dan. Slab vejetrić nije nas hladio. Bio je čak topal. U šljuku se oblikovao jedan brzak dugačak oko deset metara. Moj elitni ljeskov štap bio je dopunjen pravim flaksom i plovkom iz domaće radinosti. Na čvrsti dio pera nadjeo sam dva plutena čepa zaokružio krajeve šmirglom i formirao produljeni plovak. Izgledao je kao malo aerodinamično bucmasto torpedo. Dubinu udice postavio sam na tridesetak centimetara. Kad sam zabacio na početak brzaka plovak je krenuo nizvodno i malo poskakivao po valićima. U zadnjoj trećini przaka počelo se događati nešto čudno. Kao da je udica dodirivala šljunak na dnu. Zatim se plovak uspravio na vodi i pčeo tonuti u brzak. Odlučim izvući udicu i prebaciti je ponovo na početak brzaka. Flaks se zategnu. Štap se povio. Nešto je zabrujalo u mojim dlanovima kojima sam držao štap. Iz brzaka sam izvlačio ljeskavu srebrnastu ribicu veću od petnaest centimetara. Sličila je manjem klenu ili većem kederu. Pritrčali prijatelji uz povike oduševljenje. Žac stručnjak za ribe povikao «To je štupser!». I bio je štupser. Godinama kasnije saznao sam da je to podust. Prepoznao ga Žac po zadebljanoj gornjoj usni. Tu smo drakocjenost odmah spremili u grubu vrećisu koju smo stavili u vodu. Nova glista na udicu, novo zabacivanje. Ponovilo se isto što i prvi put. Ribica nešto veća od prve. Prepun radosti nastavljam. Tada, kao nikada ulovio sam dvanaest, što manjih, što većih štupsera. Žac je ulovio i dva tri grgeča. Dakle ulov nam je bio pozamašan. Još za dana stigli smo kući. Teta je odmah izrekla pohvalu. Taj puta nismo čuli posprdne stihove «U ribara mokre gaće – za večeru ne zna šta će». Ali desilo se i nešto ipak za peh. Baš tu večer morao sam teti u Gornju Dubravu odnijeti neke krpe što ih je mlađa teta krojačica preštepala i uredila kako su se one dogovorile. I trebalo mi je skoro dva sata da se vratim. Kad sam se vratio bilo je već devet sati. Već na dvorištu mirisalo je sve po pečenoj ribi. Kad sam ušao u stan na stolu je bio svjetlom obasjan pleh. Na dnu pleha sloj masnoće. Oko pleha tanjuri. Na tanjurima riblje kosti. A zanosni miris u cijelom malom prostoru kuhinje. Kraj svega toga nešto malo kruha. Mora da su te ribe bile jako ukusne kad su ostale samo kosti. I jesu! Uvjerio sam se kada sam komadićem kruha skupljao talog s dna pleha. Prošel sam kak Kristuš. Nahranio narod ribama koje nisam kušao. Idanas bih volio saznati kakve su bile. ---.--- Mirni gornji dio rukavca Savice bi je baš idealno postavljen za staloženo čekanje ulova kraj vode mirne kao ulje. Tamo bismo na obali uz grm odložili brocak s našim stvarima. Žac i Zvonko bi se postavili na pregradu od pruća i busenja i čekali grgeče. Ja sam pokušavao biti pravi na dubljoj vodi. No tu na istočnoj obali tog dijela rukavca nije baš išlo. Ljetni dan se prepolovio. Sunce prošlo kroz zenit. Dado i ja netremice motrimo plovke koji uporno miruju, bez ijednoh kružića, na površini vode. Dado najednom ustane i progovori: «Kaj je ono tam?» pokazuje rukom prema sredini rukavca. Od sredine vodene površine prema nama pluta neki tamni pravokutni predmet. Izgleda da ga neka struja skreće prema nama. Izgleda kao novčanik. Ulazimo u vodu. Da to je novčanik. Povijen je i pohaban. Dohvatio sam ga rukom i iznio na obalu. Dado progovori glasnije: -Dečki voda je donesla neki novčanik.- Žac i Zvonko ostavili štapove na pletenoj pregradi i došli k nama. Otvaram novčanik i gledam što je u njemu. Tu je neka knjižica sa slikom nekog proćelavog čovjeka s tamnom kosom. Tu je još neka knjižica s tekstom Savez udruženje boraca narodnooslobodilačkog rata. Tu je i neka potvrda na kojoj je upisan nekakv nevelik iznos u dinarima. Kroz misli mi je prošlo čuđenje kako to da taj borac ne dobiva više novaca od mojeg oca koji nije imao status nekog političkog ili boračkog zaslužnika. U pregratku za novac nekoliko dinarskih novčanica. -Kaj da delamo- glasno razmišlja Žac. -Nek se posuši na suncu pa bumo ga odnesli na miliciju- rečem. Jako sunce je brzo posušilo novčanik. Spremio sam ga u brocak. Nastavili smo buljiti u naše plovke i čekati ribu. Nije prošlo ni pet minuta od stavljanja novčanika u brocak kad smo na rukavcu ugledali jednog čovjeka kraj kojeg je kroz vodu išao i jedan dječak mlađi od nas. Čovjek je bio bez jedne ruke. Imao je na sebi neke pohabane kratke hlače. Pogledom je kružio po glatkoj površini rukavca. Kad su nam se približili na petnaestak metara čovjek je progovorio:-Dečki jeste li možda vidjeli kakv novčanik na vodi?- Njegovo zabrinuto lice bilo je isto onakvo kakvo smo vidjeli na legitimaciji olinjalog novčanika. -Jesmo, jesmo. Tu je.- Zabrinutost se povukla s lica tog namjernika. Otišao sam do brocaka i izvadio novčanik. Dao sam ga tom osakaćenom čovjeku. -Djeco hvala vam. Spasili ste me. Puno vam hvala. Ne znam kako mi je ispao iz džepa. Imao sam ga tu!- pokazuje na zadnji džep kratkih hlača. Prenula me misao da nije baš pravedno da čovjek bez ruke ima tako mršav novčanik. Sticajem okolnosti, ne znam kojih, u gimnaziji sam se sprijateljio s jednim vršnjakom višeg rasta pristojnog ponašanja. Nismo išli u isti razred niti u isti turnus. Bio je poduzetan i već kao petnaestgodišnjak radio na nekim tehničkim nacrtima. Čini se da si je time priskrbio i ponešto novca za đački džeparac. Sreo sam ga jednog daana na Krupićevoj ulici iz željezničku prugu kod Ravnica, gdje je i stanovao. U rukama je nosio paus papire i kutno ravnalo – «rajšinu». Nije baš volio dangubiti. Moguće je da sam to cijenio kod njega. Osim toga isticao se je i pojavljivanjem u svečanim prigodama uz neke školske i državne praznike. Tko će znati možda je to bio neki oblik mojeg naivnog odabira elita. Tko to zna? Rječ po riječ u nekoliko susreta došli smo na temu Šoderice i Savice. Prijatelj se jako zainteresirao i rekao da ga svakao moram obavijestiti kada ćemo ići tamo. Počeli su školski praznici. Prijatelj došao u Dubravu. Bacao s nama kamena s ramena. Dobro mu je to išlo. U razgovoru sa Žacom saznao je da sutra idemo na Savicu u ribičiju. -Kada u koliko sati krećete.- -U jutro- reče mu Žac -Najkasnije u osam.- I prijatelj je slijedeći dan već u pola osam stigao i sav treptao u iščekivanju da krenemo. Plavi brocak napunili smo kruhom, udicama, glistama. Ima tu kruha i za nas i za ribe. Krenuli smo. Lakoćom savladavamo daljinu. Prijatelj iz grada ništa ne prigovara. Čini se da bi išao i brže da treba. Došli smo do našeg velikog grma gdje je spremljen najvredniji dio naše prokušane opreme. Tu su naši lijepi ljeskovi štapovi. Zakratko evo nas na plićaku rukavca. Prelazimo na južnu obalu. Idemo lijevo kraj dubokog dijela rukavca gdje bahato miruju veliki klenovi. Prijatelj pita pun nade «Hoćemo li ovdje pecati». Iskusni Žac ga upućuje da tu nememo nikakve šanse jer je ta riba sita i jako mudra. -Tu još nitko nije imao ulov. A probali smo puno puta.- Prilazimo kraju rukavca – ušću u brzu Savu. Obala travnata s primjesom mahovine. Četiri-pet metara od vode izrasle stare bujne vrbe. Zelene frizure velike i kuglaste. Bočne grane naslanjaju se na okolno grmlje pa i po travi. Prava močvarna džungla. Vlažna ali nekako lagana atmosfera. Vrbovo lišće povremeno zatitra na blagom povjetarcu. Vidimo Savu s desna kako promiče i nosi neko granje. Ne čuje se zvuk kretanja te riječne vodene mase. Ali začuje se Prijatelj. -Ja nemam štap. Kako ću ja pecati?- Žac omah reagira: -Evo ti nož odreži si štap tu u grmlju- I ode Prijatelj u zelenilo iza naših leđa. Drmale se grane i grančice. Prijatelj puše od napora i nakon pet minuta dolazi s povećom vrbovom granom. Pita -Što sad?- -Odreži sve ove manje grančice i listove da to bude štap. Samo kaj bu ti se to previše savijalo.- -Ne znam kak buš s tim kaj vlovil.- -Nisam našao ništa bolje- veli Prijatelj. I revno čisti vrbovu granu od grančica i lišća. Žac upozorava: -Ne smemo puno pričati niti puno hodati i lupati da se ribe ne prestraše- Kad je grana postala štap opet prijatelj pita -Što sad?-. Žac priskače. Iz brocaka vadi drvenu pločicu na kojoj je namotan flaks s plovkom, olovom i udicom. Na vrh novonastalog štapa veže flaks. Ispalo je da je flaks dugačak podjednako koliko i štap. Opet uslijedilo Prijateljevo pitanje -Što sad?- Žac strplivo daje uputu: -Metni glistu na udicu!- -Nisam to još radio. Ne znam kako- Žac poseže u konzervu s glistama. Manirom uvježbanog ribiča prignuo se nad udicu i navukao glistu na tu kukicu. -Evo sad možeš pecati.- Prijatelj se valjda sjetio da je Žac upozorio da što manje govorimo i bučimo. Više ništa ne pita. Pažljivo se zagledao u nas kako švikamo ljeskovim štapovima i nastojimo naše udice zabaciti prema sredini rukavca. Udaljili smo se od njega lijevo idesno da nas nebi mogao zakvačiti svojom udicom s nepouzdanog štapa Kad je zaključio da je dovoljno dugo gledao odvažio se za početak svog moguće prvog ribolova. Iskoračio lijevom nogom naprijed prema vodi. Objeručke je zamahnuo. Savitljivi teški vrbov štap sjevnuo je zelenim tragom iznad njega i snažno pljusnuo po površini rukavca ispred njega Vrh štapa potonuo je skoro na metar dubine i vratio se na površinu. Žacu se zgužvalo lice. -E sad si nam rasteral sve ribe do bliskog istoka!- Pod tim dojmom zastrašujućeg udara, nas tri nadobudna ribiča potonuli smo u šutnju i činilo se u beznadno čekanje. Potrjala šutnja oko pet minuta kad je Prijatelj dramatičnim glasom povikao: -Dečki gdje mi je čep?- Pogledamo a na vodi nema tog zagonetnog plovka. Žac opet hitro reagira i viče: -Grize ti. Povuci!- Opet objeručke Prijatelj snažno diže štap koji se uz kišu kaplica izvija s površine vode. Savio se štap kao katapult. Napeti flaks munjevito izlazi iz vode. Na kraju flaksa zakrijesila se i zatreperila riba. Srebrnasti projektil u visokom luku odletio na vrbu s koje je vjerojatno uzeta sretna grana za ribički štap. Obješena riba na vrbi lupa ubrzano po lišću oko sebe, pa se malo umiri kao da osluškuje. Pa opet ponavlja iskričavo bacakanje. Obasjana suncem djeluje kao osobita dragocjenost. Gledamo iznenađeni gore na vrbu. Visoko je odletjela ta mudrica. Opet Prijatelj pita: -A što sada?- Žac bez riječi odlazi pod vrbu. Brzinom mačke popne se među vrbovo granje. Privuče granu s obješenom ribom otpetlja flaks i skine srebrnog letača s grane. Spustio se u šipražje i za čas donio taj ulov na obalu rukavca. Bila je to nekakva robusnija riba srebrnkaste sitnije ljuske s poprečnim tamnijim trakama od škrga do repa. Leđna peraja bila je nekako nazubljena. Glava pokrupna s većim ustima. Škrge su joj se prilično jako otvarale. Žac zadivljeno uzvikne –Pa to je grgeč. Vlovil si grgeča. Pravi si ribič.- Trebalo se nadati da će Žac reći –A kaj bi tek vlovil da ima tak dobre štapove k'o mi!?- No ipak je to prešutio i nekako s čuđenjem gledao prema mjestu na vodi iz koje je taj nevješti početnik izvadio komada. I tako smo mi izvježbani ribiči imali priliku čestitati uspješnom početniku. Naša elitna oprema ipak nije nadvisila domet tog zagonetnog ulova na taj dan. Taj uspjeh nadvisio je vrbove krošnje koje su nas štitile od jakog zapadnog isijavanja sunca na jugozapadnoj obali Savice. No izgleda da taj događaj nije završio samo pod vrbama. To je izgleda bila najava jedne nezaobilazne sudbine Desetke godina iza ribičkog događaja priatelj ma je «okrivio» za svoju sudbinu. «Optužen» sam po «mjesnoj i po hobijevskoj odgovornosti» Uslijedio lanac događaja kroz godine. Prvo što bi se moglo zvati sudbinom tog prijatelja bilo je otkriće njegove odabranice. On i ta njegova odabranica išli su u isti razred gimnazije četiri lijepe godine. I nisu se zapazili. Tek nakon nove četiri godine od rastanka oni su se pronašli. On tvrdi da sam ja odgovoran za to. A bilo je to ovako. Jedne jeseni on je često navraćao do mene u Dubravu. Tako je došao i jednog popodneva. Radio sam na pisanju diplomskog rada. Kad je vidio što radim rekao je: -Ma nemoj pretjerivati. Moraš malo izaći na zrak. Neće to propasti. Možeš nastaviti odmah sutra. Hajde idemo!- Prihvatio sam taj prijedlog i izašli smo na Kanarinsku ulicu. Pošli smo prema sjeveru. Kad smo bili kod Fašajićeve kuće ugledali smo ispred nas dvije djevojke nižeg rasta. Ona lijeva bila je nešto veća. Zagledao se prijatelj baš u nju i prodahnuo tri riječi -Uh, koja ženica!- Uhvatio me za rukav -Idemo požuriti.- I požurili smo. Kad smo ih dostigli prijatelj je prišao onoj većoj s lijeve strane. Okrenula ona lice prema njemu i isti čas ga oslovila njegovim imenom i upitala ga «Kaj ti delaš tu?» On je iznenađen zastao izgovorio njezino ime i rekao «To si ti! Evo došao sam tu k prijatelju i nagovorio ga da izađe malo na zrak. Štreber se zatvoril u stan pa sam ga radi njegovog zdravlja izvukao da vidi malo oko sebe- Školska kolegica se okrene prema onoj drugoj djevojci i prdstavi je nama: -Ovo je moja sestrična- I nakon rukovanja i upoznavanja četveročlano društvo krenulo dalje na sjever. Korak po korak došli smo do tramvaja. Ušli smo u čuvenu jedanaesticu. Dok je tramvaj kloparao prema kvaternjaku prijatelj me diskretno zapitao imam li nešto novca. Inače je on uvijek imao i častio. Za sudbonosno čudo taj puta ja sam imao nešto novaca. Bilo je dovoljno za sokove i kavu i za kino. Baš veliko čudo! Sve je išlo kao po špagi. Samo što se ja nisam baš nešto zagrijao niti za sestričnu niti za njegovu školsku kolegicu koju sam inače poznavao iz djetinjstva. Prošli sokovi, prošla kino predstava. Prijatelj veli -Idem s vama u Dubravu.- Sestrična je s nekim opravdanjem ostala u gradu. Prijatelj odlučio pratiti bivšu školsku kolegicu kući. Kad smo došli do križanja Vardarske i Kanarinske skrenuo sam prema svom domu. Njih dvoje otišli su Kanarinskom prema jugu. On visok i vitak ona nekako minuciozna s nekim srebrnasto zvučnim glasom. I nakon toga nije se javljao punih tjedan dana. Zapitao sam se zašto se ne javlja i ne dolazi. Da li sam možda pri zadnjem susretu bio u čemu nesmotren? No jedno popodne pojavio se opet. Vidno uzbuđen i zadihan kao da je trčao govori mi: -Čuj idem u Trnavu. Ja sam ti se izgubio. To je gotovo. Svaki dan ju moram vidjeti... moooram! Od onog dana sastajemo se svako popodne. Oprosti, ne mogu se zadržavati. Idem k njoj. Javiti ću ti se kada budem mogao. Doviđenja- Eto tako se našlo dvoje ljudi koji su bezbroj dana kroz četiri godine otvarali istu kvaku istog gimnazijkog razreda. Možda su se katkad i sudarili pri utrčavanju u klupe. A ugledali se tek na otvorenoj cesti u Dubravi nakon četiri godine odvojenih sudbina. U tome se stekla moja mjesna odgovornost za prijateljevu sudbinu. I dovelo to do svadbe i do dvoje lijepe djece, vršnjaka s mojim kćerima. Drugi krak sudbine izašao je izgleda iz savskog rukavca i vrbovog štapa. Prijatelj se nije zaustavio na početničkoj sreći vrbovog katapulta. Dosljedan - kakav je, zapeo je proučavati ribičku literaturu; nabavljati ribički pribor tako da je vjerojatno nadvisio i kakvu ribičku zadrugu. Smjestio se on i uz sjevernu obalu kupe. Nabavio i rječni čamac iz kojega je presudio mnogim štukama i drugim plemenitim ribama. Smjestio se on i na jadranski otok gdje je iz mora izvukao čak i morskog psa svoje veličine. Zna on sada puno toga o ribama i ribolovu. Ali kakav je, ipak nije baš sasvim zadovoljan ulovom zadnjih godina. Možda bi se trebao vratiti među vrbe! Treći krak sudbine odveo ga je u teretanu. Vidio on da smo Žac i ja napravili «gombalište» u kutu dvorišta pod prozorom Žacova doma. Navukli smo mi tu betonske utege i nekakve teške zupčanike. A pokušavali smo se baviti i gimnastikom. Tamo u gimnastičkoj dvorani, s velikim zakašnjenjem, što znači tek u sedamnaestoj godini sreo sam se i sa spravama i sa utezima. I naravno pričao sam prijatelju o blagodatima tog hobija. Dao sam mu i grafikon programa vježbanja po sistemu Joe Weider kjega je preporučao naš gimnastički trener. Prijatelj je Prijatej je bio jedno vrijeme i na edukaciji kod poznatog bildera u savršeno opremljenoj teretani na Jordanovcu. No on je smislio neki svoj «Ho ruk sistem» i do iznemoglosti se uspuhivao koristeći trim spravu koju je kupio i smjestio u dnevni boravak svog stana. E u tom hobiju nije baš bio dosljedan jer izgleda nije baš proučio literaturu koja puti na postupnost i oprez. Čudo je da se niti zbog toga kao ni inače nikada nismo ozbiljnije svadili. Svojom tvdoglavošću u znaku bika nikako nije pristao na sustavniji pristup svojoj praksi kućnog gombanja. Zbog toga ne privaćam da u tom kraku njegove sudbine snosim neku «hobijevsku» odgovornost. E ima jedno područje u kojemu bih rado prihvatio svu svoju hobijevsku odgovornost. Suodgovornom bih mogao proglasiti i svoju suprugu.To je šumsko područje. Zašli smo već u punu punoljetnost. Djeca su nam porasla. Nisu više s nama išli u pohode. A mi pustolovi zapeli ići u traženje i berbu gljiva. Jedne lijepe jeseni dospjeli mi u šumski krajolik iza Lukavca. Poslije toplih jesenskih kiša došli smo na rub šume, desno uz cestu, gdje su rasle guste jele. Pod njma idilična slika bujnih muhara uz prekrasnu iluminaciju svježih jutarnjih zraka kroz zanosnu maglicu. Kao da su s mahovinom premještene k nama iz Diznijevih filmova. A kad smo zašli dublje u neke niske hrastike nišli smo na mnoštvo vrganjevki s crvenim klobucima. Na presjeku potamne. No od boljih poznavatelja gljiva primili smo upute da su to izuzetno dobre gljive imenom hrastov turčin. Skraćeno gljivari ga zovu turek. Moglo bi se po njima zvati i Turopolje. Toliko ih je bilo u tom području. No izgleda da ja baš i nisam imao izraziti talent za gljivara. Često bi me supruga zaustavljala – pazi tu ih ima u travi. Pa pogazit ćeš ih!- I zaista na korak ispred mene bilo bi nekoliko mladih tureka. Čudo da te zagasitocrvene kacige nisam primijetio. A lijevo od puta koji je vodio dublje u šumu po šipražjem zastrtom tlu razrasli se raskošni klobuci na desetine i stotine. Trebalo se samo oprezno probijati kroz trnovite mreže i sigurna je obilna berba. Kada smo se vratili kući u naše novozagrebačko naselje nisam mogao izdržati a da ne nazovem Prijatelja. Kad je čuo kako opisujem Lukavečki gljivarski revir u njegovom glasu javila se nestrpliva znatiželja koja je urodila pitanjem –kad idemo tamo?- Predložio je da to bude odmh sutra. I nije bilo odgode. Sutradan smo došli na isto idilično mjesto. Prijatelj se opremio nekom sivom debljom košuljom i sivim hlačama. Ima on i nvu ovalnu košaru. Tu su i neke cipele s jačim đonovima. Mi pioniri tog područja širokogrudno pokazujemo što se traži, što se bere. Bez oklijevanja Prilatelj se zavlači u šumarak u šipražje kroz kupinovu trnovitu mrežu. I nakon tri minute više ga ne vidimo. Čuje se samo krckanje grančica i šum grmlja kroz koje prolazi novi kombajn s košarom za gljive. Čuju se povremeni povici – Evo ih ovdje! Joooj pogle ovu! Dođite vidjeti ovo!- Stalno se javlja i stalno se kreće. Šikarje se krši i trese. Opet njegov povik -Nemam više mjesta u košari- I počeo se vraćati prema šumskom putu. Kad je prekoračio jarak ugledali smo ranjenika kojemu je po rukama pa i po licu bilo dosta krvi. Moja supruga ga pita –Pa što je bilo? Sav si oderan! Krv ti je na rukama i na licu.- Prijatelj odgovara - Što me trnje više dere ja ih rađe berem- Napunili smo košare. Uspjah iznad mnogih gljivarskih rezultata. Uspješni i ushićeni vratili smo se u grad. Već za dva dana uslijedio je telefonski poziv. Prijatelj pita - Kada idemo opet. Išla bi i moja žena.- Dan novog pohoda određen je za slijedeću subotu. I gljivarska praksa krenula. Prošli mi mnogim šumama. Jedna kolegica s posla koja stanuje u Velikoj Gorici ispričala je da u području Peščenica na putu prema Lekeniku ima stara hrastova šuma s puno rasnih vrganja. Njen opis tog revira opčinio me. I opet zovem prijatelja. I opet poklič: - Idemo odmah – Mjesto se pokazalo jako dobro. Tu šumu zovu Burdeli. Vrganji probrane kvalitete. Jednog predvečerja Prijtelj predložio –Idemo opet tamo... sada- Moja supruga kaže – Ma kasno je. Pasti će noć.- -Nema problema. Opremiti ćemo se i za tu okolnost.- kaže Prijatelj. Na putu prema «lovištu» stali smo u Velikoj Gorici kod slastičarne i obilno se počastili sladoledom. Prijatelj je na jednom kiosku kupio četiri baterijske svjetiljke. Ugledao je i voćarske kusturice pa je kupio i njih nek se nađu za slučaj veće noćne berbe gljiva. I naravno došli smo do željene šume. Krstarili smo među hrastovima hodajuću za reflektorskim farovima. Našao sm samo jedan vrganj na samom rubu šume. Sve ostalo ispalo je kao ples duhova. Ako je itko iz okolnih selskih kuća primijetio bljeskove iz hrastove šume sigurno ga je obuzela neugodna jeza. Moguće je da su potražili i pomoć lokalnog župnika. No prijatelj je svoju gljivarsku strast pretočio u pohađanje brojih gljivarskih seminara. Nabavio je i bogatu gljivarsku literaturu. Uspješno je položio i poseban ispit pred gljivarskim autoritetom na Agronomskom fakultetu. Godimama se upušta u gljivarske pohode ali više ne noću. Noću lovi samo ribe. E ako sam ja krivac za neka njegova opredjeljenja kao da sam mu u tim prigodama bacao rukavicu u lice na redu sam ja da njega optužm kao provokatora koji je mene bez izravnog nagovaranja ponukao da pišem o njegovim opredjeljenjima. Pa to mi i nije žao. Nekako vjerujem da je ipak dobro što mi je rukavicu vratio preko plota natrag u moje dvorište. Mile Matasić

MIKI PADOBRANAC Mile Matasić

Jutro je još pomalo svježe iako se proljeće već razigralo. U suterenskoj vlažnoj spavaonici još je polumrak. Tome doprinosi najviše pakpapir stavljen na krila prozora postavljenog prema zapadu. Plavi papir služi umjesto pravih zavjesa. Postoje na tom prozoru i nekakve vrlo rijetke zavjese pa taj pakpapir sprečava poglede u tu prizemnu spavaonicu iz malog zapadnog vrta i premalo udaljenog puta. Razina na kojoj se spavaonica nalazi potiče dojam da tonemo. No ostali smo iznad površine. A zimi se u plafonskim kutovima te spavaone smrzava inje pe se tada za spavanje stavljaju tople kape. I pored toga događaju se prehlade i upale sinusa. No, okanimo se zime u proljeću. S istočne strane, kroz vrata spavaonice odjednom ulazi Žac. Kaže: «Diži se! Štefek je opet nekaj napravil. Veli da dođemo vidjeti». Odmah sam sasvim razbuđen. Taj Štefek je naš glavni izumtelj. Dvije tri godine stariji od nas. Možda ima dvanaest. Viši je od nas. Uvijek uredan i skladno pošišan. Nije bahat. Rado nam pokazuje svoje izume. Prije nekoliko dana imao je predstavljanje male drvene podmornice koja uz pomoć elastične gumice, malog propelera i bočnih krilaca preronila kroz vodu bombine grabe na kojoj smo već nekoliko puta naivno pokušavali loviti ribe. Mora da je tamošnjim žabama svojim izumom utjerao silan strah u kosti. Kada su se, u bijegu od nas, pri zaronu suočile s tim čudom u zelenoj vodi, sigurno je ta naprava jadne žabe uvjerila da stiže u njhov svijet odnekud iz svemirskih prostranstava. Kao da su malo posivile od šoka. Jadne trzale su se kad bi im očice provirile na površini. Valjda su dobile tik od živčanog sloma. Ali nije to sve: Štefek je prije petnaestak dana organizirao ubojiti safari na guštere u živici kraj Štefanovečke ceste. Ti gušteri, koji su malo potsjećali i na zmije, izgledali su nam ponekad kao zakržljali zmajevi iz bajki. Donio je Štefek malo britko oružje koje nas je također zadivilo. Bio je to čvrst mali luk od žutikovinog štapića na kojemu je bio zategnut neki vrlo čvrst konopčić. Tim lukom ispucavao je vrlo precizno nekakve lagane i tanke strelice. Izgledale su kao da su izrađene od osušene stabljike neke žilave trave. Na vhu svake učvršćen tanki čavlić ili možda špenadl. Te strelice bile su bešumne i vrlo probojne, munjevite i često pogađale jadne guštere u rep. Brzo sam se sažalio nad tim zmajevima kojima su repovi čak i otpadali. I pored velike znatiželje otišao sam s mjesta tog događanja. Ipak, Štefek je kod svih nas stekao nesporan autoritet našeg izumitelja. I ma da je moguće da u njegovim kreacijama imao svoje prste i njegov odrasli bratić Branko, Štefek je za nas postao lokalni Tesla. Bilo je dakle dovoljno Štefekovo ime za munjevito ustajanje, oblačenje navrat-nanos i šprint kroz kuruzu prema Bojanskoj ulici. Žac ispred mene u trku slomi poneku stabljiku kuruze. Za minutu izašli smo iz kuruze na Bojansku. Međutim na cesti nigdje nema Štefeka. Iznenađenje i pitanje: «Pa gdje je štefek?» Tu su samo Miško, Zvonko i Damir. Oni u glas izrecitiraju da «Štefeka nema jer je danas Prvi april!». Reklo bi se «Nasanjkali su me!» Bilo je to jutro za smijeh na moj račun. Nisam im zamjerio. ---.--- Štefek je svojim utjecajem potaknuo i nas ostale da krenemo sa samostalnom izradom dječjih čuda tehnike. Krenulo pomalo nespretno maketarstvo. Formiran je «kukuruzni aeroklub». S vrhova kukuruznih stabljika rezani štapići metlica i kroz njihovo tkivo provlačena kartonska krila ili krila od prozirne kaučuk folije. Na vrh takvog trupa lake letjelice zabodemo čavao radi balansa. Izrađivani su «Spitfajeri» i lake jedrilice. Te su letjelice po livadama dosezale i po dvadesetak metara. Bilo je tu i akrobatskih letova s lupingom. Beskrajne li radosti! Nitko nam nije trebao kupovati igračke. Ma igračke ili bilo što nismo dobivali ni za rođendane koji se zapravo tada i nisu slavili. ---.--- No u našem dvorištu razvili su se i neki drugi «ozbiljniji projekti». U prvom «projektu» domogli smo se odbačenih leća od naočala naših roditelja. Slučajnim postavljanjem nekoliko njih u istom smjeru zapazili smo da se se ono što gledamo povećava i približava. Tehnologiju smo usavršili tako da smo leće učvrstili u kartonski ovoj kao u cijev mornarskog dalekozora. Povećao se mjesec. Povećele se i Katedrala koju smo tada još mogli gledati preko pustih livada i polja. Preko tih istih livada jutrom je do nas dopirala i moćna lavlja rika iz Maksimira. Nasumičnim premještanjem i dodavanjem leća postizali smo sve bolje rezultate. Ponosni Žac pozvao je jednu večer svoju mamu: «Poglej si mjesec kroz ovo!». Otresla se je na njega «Daj nemoj zagulivat» Pokušavao je više puta ali ona je odbijala. Bilo bi možda izglednije da je za dana predložio gledanje prema Katedali. Naša istrživačka tajna ostala je neshvaćena. ---.--- No, mi nismo imali mira. Primila nas misao da pokušamo napraviti raketu. Ideja je bila da iskoristimo upaljivost filmske trake i glavica od šibica. Usitnimo trake filma i pomiješamo ih s glavicama šibica. Komadiće filma pribavljali smo od lokalnog kino-operatera s glavne ceste. Za prvi prototip rakete domogli smo se papirnate tube od nekakvih okruglih tableta dugačke dvanaestak centimetara. Naše «zrnato gorivo» nasipali smo u tubu. Tada se javio problem kako potpaliti taj pogon za raketu. Ideja došla ubrzo. Rekao sam: «To možemo postići užarenom pletaćom iglom.» I krenuli smo tako. Potajno sam iz kuće uzeo metalnu pletaću iglu. Savili smo ju pod pravim kutom. Vrh smo joj zagrijali svijećom do usijanja. Napunjena tuba je čekala na podu pod balkonom. Usijanim vrhom igle dotakao sam naše gorivo u tubi. Gorivo je planulo i plameni jezičac je počeo šištati iz zanjeg otvora tube. Oživila je ta «raketa» i po nekako nepravilnoj putanji klizala je oko metar i pol po tlu pod balkonom. Naša sreća zbog tog otkrića bila je bezgranična. Dogovorili smo se da o tome ne pričamo po okolini. To je bila naša «vojna tajna». Na temelju polaznog uspjeha krenuli smo u daljnje usavršavanje naših raketa. Ali, avaj, «oplata» prve rakete nam je izgorila a drugu nismo imali. No naša služba nabave bila je nesalomiva. Pa imao je Žac dvije odrasle sestre. I to je bio spas za desetgodišnje konstruktore. Mi «raketari» domogli smo se tube od ruža za usne. Nastupila viša faza razvoja rakete. U aluminijsku tubu mi opet nasipali naše miješano gorivo: nasjeckani film i postrugane glavice šibica. Vjarojatno je sreća da je ta tuba bila kraća od prve pa nije ni jednom eksplodirala. «Djecu i pijance čuva Bog.» Na putu kraj plota ispred «pakpapirnih prozora» napravili smo lansirnu rampu. Bio je to drveni štokrl i komad cigle ukoso prema gore postavljen na horizontalnu plohu štokrla. Napunjena tuba-štift je žačepljena. Kroz čep provučena je mala staklena cjevčica od vakumiranja električnih žarulja. Skupljali smo pregorjele žarulje a svaka od njih ima u grlu tanku staklenu cjevčicu. Cjevčica je trebala poslužiti kao sapnica za reaktivni pogon. Da bi model bio savršen čep smo unakrsno zasjekli i dodali četiri perajice od kaučuka. Kratko smo se divili toj maloj konstrukciji. Zatim smo ju položili na ciglu tako da vrh štifta malo strši preko cigle. Zapalili smo kratki ostatak neke parafinske svijeće i stavili pod vrh štifta da zagrije gorivo u tubi. Nakon par minuta iz «sapnice» je šiknuo mali plamen, tuba je krenula sa cigle. Skoro odmah, nakon svega desetak centimetara kretanja male rakete, tlak iz tube, uz jači prasak, izbio je prema natrag naš čep s perajama. A lagano metalno tijelo raketice, uz nepravilno prevrtanje, odletjelo je šest/sedam metara od mjesta lansiranja. Jedva smo našli taj aluminijski štiftić u travi koja je rasla po sredini puta. Opet bezgranična sreća. Ali taj put još veća neko pri prvom eksperimentu. Moramo to što prije ponoviti. Ma isti dan! Opet uslijedilo pripremanje goriva, izrada čepa, sapnice is stare pregorjele žarulje i peraja od kaučuk folije. I ostvareno je sastavljanje istovjetne raketice. Potrajalo to. Približila se noć. Počela blaga ljetna kiša. Povukli smo se u hodnik između stanova. Lansirnu rampu usmjerili smo prema dvorištu kroz okvir ulaznih vrata među stupove balkona. Proces lansiranja nam je sada poznat. Krećemo. Štokrl. Cigla koso, malo prema gore. Raketica se postavlja na ciglu. Svijeća pod prednji dio štifta i plamičak već gori. I baš tada evo Žacove mame u dugačkoj tamnoj suknji s tamnim rupcem na glavi vezanim na potiljku. Nešto ona premješta i namješta pod balkonom iza desnog dovratka od hodnika. Tamo su neke kante, krpe, metla i partviš. Čas joj s desne strane prolaza vidimo glavu u rupcu, čas tur a znamo što se upravo treba dogoditi. Ona se na nas i ne obazire. Žac zabrinuto veli «Mama! Makni se!» Ona odmah odgovara: «Šuti!» On vičući ponavlja: «Mama daj se makni to te bu pogodilo!» Ona ni ne pogleda o čemu se tu radi već izgovara svoju čuvenu rečenicu. «Nemoj zagulivat!» U odsutnom trenutku iza desnog dovratka pojavi se njezina glava i čvrsto vezani rubac. Odbrojavanje je izgleda baš tada završilo. Kroz cjevčicu krenulo šištanje. Raketica trznula prema okviru vrata od hodnika. Prasak. Odvojio se čep s perajama a lagani štift punim ubrzanjem sunuo prema izlazu i pogodio baš glavu marljive domaćice. U hodiku se zadimilo. Na svega dva metra udaljenosti jedva vidimo silno prestrašenu ženu koja se brzo uspravila i pipa svoj rubac na glavi. Psuje: «Jeba vas vrak! Bok mi oprosti! Kaj to delate? Balafci jedni!» «Pa reekel sam ti mama da paziš. Reekel sam ti da se maakneš!» očajnički vapi Žac. Srećom lagani aluminijski štiftić nije joj nanio nikakvu ozljedu. Samo je slabo zazvečao kad je pao na glatki kulir u hodniku. Pogođena i razjarena mama odmah ga je spazila na podu hodnika. Ljutito ga je baš slonovski zgazila na glatkom kuliru nasred hodnika. To je čini se u toj prilici bila dovoljna kazna nestašnom Žacu pa nije pošla po svoje poznate kuhače koje su, osim kuhanja znale poprimati i časnu ulogu «batine iz raja». Kad je moj tata došao s posla dim iz hodnika se već povukao. Žacova mama, nakon podrobne obavijesti o teškom incidentu, ishodila je kod ozbiljnog susjeda punu osudu našeg opasnog eksperimenta. Uz prijetnju težim sankcijama zabranjeno mi je korištenje štokrla za bilo što čemu nije namijenjen a to znači da ne smije pošlužiti niti za znanost. Tako smo mi neshvaćeni znanstvenici ostali bez materijalne podloge pa i bez odgovarajućeg poligona za daljnji razvoj raketarstva. Tko zna gdje bi nam bio kraj da nas nije zadesila opisana nevolja. Moguće bismo pretekli čuvenog Von Brauna. ---.--- Došao neki slijedeći dan, granulo neko novo jutro. Zna se to je idealni dio dana za smisliti nešto novo. Evo Žaca opet pa veli: «'Odi pogledat nekaj!» I spavaća soba njihovog stana ima prozor prema zapadu. I na oknima tog prozora je plavi pakpapir. E na tom pakpapiru jenetko probušio rupu za gledanje ulice i susjedstva jednim okom. Valjda Žac? I... zrake odbijene od zapadnog krajolika obasjanog suncem su se usmjerile na istočni zid i vrata sobe. I dogodio se efekat tamne komore. Pojavila se jasna slika tog krajolika ali okrenutog naopako. Zaista lijepa slika. Odmah je to pokrenulo pomisao na ljepote koje donosi ekran našeg kina kod glavne ceste. Nastupila je nova istraživačka groznica. Počelo je skupljanje materijalne podloge za kućnu izradu «kinoprojektora». Treba nam: jača žarulja, komadići filma s kolor kadrovima i bistra leća. U početku nam je pomagala Žacova sestra nekoliko godina starija od nas. Nju su zanimale glumice iz filmova pa je bila oduševljena idejom i prvim rezultatima kad su se nazirale slabe žućkaste projekcije na zid u kuhinji. Bilo je tu nekih kaubojskih i detektivskih obraza u svijetlosti žarulje kroz isječak filma i leću. Žacova mama opet nije pokazivala posebnu znatiželju. A nas je morila velika briga. Sve žarulje pokazale su se preslabe za dobru sliku. I što da radimo? Ideja došla. U nekoj knjizi pročitao sam da se za kino-projektore koristi električni luk koji isijava bijelu svijetlost na dodiru ugljenih štapića. I... naravno, mi ćemo to napraviti! Zahvaljujući svkodnevnoj otsutnosti oca na cjelodnevnom radu prije i poslije podne, meni je pripala čast i obaveza izrade uređaja za postizanja tog cilja. Jer ja sam u našoj kuhinji i dnevnom boravku imao dovoljan broj sati stvaralačkog mira. Nakon što sam jedno vrijeme mislio i mislio, dosjetio sam se: Poslužiti ću se gipsom, grafitnim štapićima iz baterijskih ulošaka, kutijicama od šibica, žicama iz dvožilnog kabla i naravno izdašnom strujom iz zidne utičnice iznad stola u kuhinji. Izvedba je počela jednog popodneva. U poklopac kutije od cipela upasana drvena letvica širine kutije šibica. Letvica je u gipsu otisnila mali utor. U dvije kutijice od šibica gipsom zalivena dva grafitna štapića na čije metalne kapice su spojeni komadi kabla, po jedna žica na svaki štapić. Gips u poklopcu od cipela i u kutijicama šibica stvrdnuo se i posušio. Elektrode su bile spremne za približavanje po utoru koji je nastao zalijevanjem letvice u gips. U međuvremenu je pala noć. Obavijestio sam Žaca da je naprava pripremljena. Trljamo ruke. Kod mene još nema odraslih. Dakle zrak je čist! Lansiranje novog izuma kreće odmah. U stanu s druge strane hodnika, kao i svaku većer, Žacova mama moli krunicu. Čujemo ju kako mrmlja Očenaše i Zdravomarije. Nas dvojica se došaptavamo da ne bismo pokrenuli preusmjeravanje njezine pažnje prema našoj eksperimentalnoj zoni. Kod stola smo. Kažem Žacu da oprezno ugura žice od kabla u utičnicu. Žac to izvede precizno. Nije ga stresla struja. Pomalo sa strahom dodirujem gipsane klizače s grafitima. Suhi su. Dobro izoliraju. Ne trese me struja. I počinjem klizačima približavati vrhove grafitnih štapića po uskom utoru. Približeni su na jedan centimetar. Još samo malo pa ćemo ugledati električni luk. Žac mi veli «pazi jako». Jako usporavam približavanje grafita i za pola minute grafiti se dodirnu. Kad su se grafiti dodirnuli, k'oda je vrag zakašljao. Prsnula je ogromna iskra s nekakvom eksplozijom na mjestu dodira. Odjenom su sa pogasila sva svjetla u kući. Blažena vjernica Žacova mama nije se mogla kontrolirati. Usred molitve ljutito je podviknula: «Jeba ih vrak! Bok mi oprosti.... Pak su nam struju zeli!» Psovka je bila upućena tadašnjoj Elektri a možda i vlasti? Mi se ušutili kao prestršeni miševi. Ona se vrzma po svojoj kuhinji i traži svijeću i šibice. U našoj zoni eksperimenta, naravno, dim. Moramo to što prije provjetriti. Moramo, također što prije, ukloniti i opaku napravu. A mrak! Srećom svjetlo od susjedne kuće dopire kroz prozor pa ipak vidimo što je na stolu. Čupamo žice iz utičnice. Skupljamo sve sa stola. Stavljamo u neki veći papirnati škanicl i nosimo u smeće pod štenge. Žacova mama pronašla svijeću pa je kod nje svjetlost počela malo titrati. Uspjeli smo i provjetriti da se nebi osjetio dim kad moj pronicljivi otac dođe s posla. Čujemo susjede i gazdu kuće na katu. I oni se uzvrpoljili. Mi «brižna» i «znatiželjna» djeca, naravno «čudeći se» nastaloj situaciji, došli smo sa Žacovom mamom kao zainteresirani promatrači na prvi kat. Ćića Milan vlasnik kuće kaže da nešto nije u redu. «Kako susjedi u drugom dvorištu imaju struju a mi ne!?» Traži lojtru i prislanja je u hodniku na katu do kapka za tavan. Gospođa Ana svijetli petrolejkom. Naš Ćića sa svojom ukočenom nogom peneje se na lojtru, podiže kapak na tavan i tamo vrti osigurače za struju. Kaže «to je morao biti neki veći vrag jer je pregorio glavni osigurač na kući». Traži da mu donesu žice kako bi popravio osigurač. I uspio je. Evo nam opet svjetla u svim žaruljama. A Žac i ja samo mudro šutimo i promatrmo posljedice koje zapravo i nisu bile strašne kakve su mogle biti. Škanicl s «vražjom napravom» Žac je odmah slijedećeg jutra izvadio iz smeća i odnio petsto metara od kuće baciti čak u Štefanovečki potok. Tako odrasli neće moći otkriti prave uzroke incidenta. Pao nam kamen sa srca. «Sve je dobro što se dobro svrši.» Važno je da glavni uzrok prekida molitve Žacove mame nikada nitko od odraslih nije otkrio.. ---.--- Ali nemirni znanstveni duh nije nas napustio niti nakon grubog prekida krunice. Nastavak je krenuo jednog srpanjskog prijepodneva. Čudo da nije počeo kao i obično s jutrom. Jutro je prošlo. Oko deset sati Žac se popeo na šupe u nizu. Ne znam kako se uzverao na tu visinu koja je dosezala do prvog kata. Došao na sjeveroistočni ćošak krova. Tu je visina blizu tri metra. Obasjalo ga sunce s istoka. Zamišljeni pogled usmjerio prema tlu na toj strani šupe. Dolje je mjesto gdje je gazda Milan odbacivao stabljike pobranog povrća. Tu je tlo uvijek pomalo vlažno i mekše nego u okolini. Pitao sam se «Što je sad Žacu na pameti?» Odjednom, bez ikakve najave skočio je u to bunjšte. Ostao je na nogama. Zatim je ponovo krenuo na krušku citronku koja je izrasla kod prve šupe u nizu. Popeo se na krov s te strane i preko ostalih šupa opet došao na skakalište. Skočio je još dva puta. Vidi on da sam začuđen. Udostojio se da mi objasni taj podvig. Rekao je: «Videl sam u novinama da padobranci moraju biti pripremljeni za skokove s visine i do pet metara. Znaš kaj, ja mislim da bi to meni išlo». «Baš dobro» pomislih ja ali nisam odmah shvatio što je to upravo značilo. No nisam trebao dugo čekati. Evo jutra. Evo Žaca! Doručkujem standardnu bijelu kavu i kruh. To je Žac već riješio. « 'Ajde idemo van. Nekaj sam zmislil.» «Kud?Kaj?» izašli smo na put zapadno od kuće. Žac vadi iz džepa hlača sivu platnenu kariranu maramicu... I neke tanke špagice. Veže ih za četiri «uha» od maramice. Na dužini tridesetak centimetara povezuje ih u zajednički čvor i u taj čvor pričvršćuje jedan kamenčić s puta. Privezani kamenčić pažljivo smjesti u sredinu maramice i svom snagom taj smotuljak baci u vis. Na pristojnoj visini oko šest sedam metara smotuljak se rastvorio u mali pravokutni padobrančič i usporeno se spustio na put. I mene i «konstruktora» obasulo oduševljenje. Nakon još desetak bacanja zaključili smo: «Baš dobro leti.» Podne i vrućina vratili nas u hlad našeg prizemlja. Ručak i poslijepodnevno analiziranje nespornog uspjeha s maramicom popunili ostatak tog uspješnog dana. Prošla opet dva dana. Evo jutra. Evo Žaca! Sada vadi iz džepa krpu za brisanje suđa. Ima i klupko prave špage. Ima i džepni nožić. Ima i spremnu ideju za nastavak istraživanja. Kaže čuvenu rečenicu: «Idemo dalje!» «Kuda» pitam se. Žac na ćoškove krpe za suđe veža četiri špage dugačke k'o ruka. «Idemo naći Mikija» kaže Žac i odmah krene pod štenge. «Miki...Miki...Mic...Mic!» umilno doziva. Susjedi su imali sivog mačka s tamnosivim prugama. Žacova maštovita sestra nadjela mu je ime. Miki se dobro slagao sa svima nama. Pojavi se preko plota od vrta. Sav sretan dotrčao je do Žaca. Žac ga podigao u naručje. Gladi ga po leđima. Miluje mu vrat i uši. Tepa mu. Miki prede kao roj mladih pčela. Miki se opustio opijen ukazanom pažnjom a Žac onako usput plete špagastu ormu oko grudnog koša i ispod mačjih pazuha. Kaže mi: «Daj tu zveži!» Vezovi savršeno uspjeli! Novi padobran je namontiran. Miki i dalje u naručju. Žac ga nosi uz stubiše na balkon. Balkon ima zidanu žbukanu ogradu sa završnom pločom. Žac se naginje preko završne ploče i naivnog «kaskadera» postavlja u pripremu za njegov prvi skok s padobranom. Kad je Miki spazio oko četiri metra praznine ispod sebe odmah su ga spopali silni strahovi. Počeo je kmečati, frktati i mahati šapama kao propelerima. Sjevale su tu i njegove kandžice. Valjda se osjetio prevarenim? Ali glavni režiser ne odstupa od nauma. Pušta konopce iz ruku. Miki padobranac pada prema dvorišu. Na pola puta krpa se raširila. Pao Miki na noge i odmah kao šprih jurnuo prema vrtu što dalje od balkona i od Žaca. Tu ga je dočekao plot. I, za njegov peh, padobran se nadjenuo na jednu letvu. Žac sav sretan. Opet ima besplatnog kaskadera. Hvata konopce u svoje ruke i opet na balkon. Miki dobiva fraze. Posijedit će mu dlaka od šokova koje doživljava. Koprca se, frkće, kmeči ali nema tu popuštanja. Žac ga opet pušta da poleti. I Miki opet zapinje na letvi prema vrtu. Odjednom iz prizemlja se izvije glas Žacove mame: «Kaj vraga delaš s tim mačkom? Bok mi oprosti. Kaj ne vidiš da se boji. Buš mu noge potrgal! Beš od njega!» Milosrdna domaćica prilazi plotu. Tješiteljskim tonom tepa mikiju «Miki ne boj se. Bum te spasila. Taj bedak ni normalan.» Pažljivo podiže zgranutu životinju koja je izgleda brzo shvatila da je stigao spas. Dosta je trebalo milostivoj spasiteljici da razmrsi naše vezove na Mikijevoj padobranskoj ormi. Nakon oslobađanja Miki je konačno uspio pobjeći u vrt iz kojega se Žacu i meni nije pokazivao bar tjedan dana. A Žac ga nije mogao prizvati niti sa friškom somericom. No Miki je ubrzo postao samo usputna epizoda u jednom većem naumu ---.--- Došlo je valjda već četvrto povijesno jutro. Ljeto je, a Žac dolazi s nekakvim prevelikim kaputićem-sakoom na sebi. Čudno! Pa i nije baš hladno? Ispod sakoa, s izrazom osobite konspiracije, pokazuje uredno složenu plahtu... Valjda iz ormara njegove mame. Kaže: «Idemo dalje.» Valjda opet iznenađenje! I uslijedilo je: Izašli smo na susjednu cestu. Oko Žaca, njegovog sakoa i bjelasanja plahte, sjatili se vršnjaci iz okoline. Tu su Miško, Zvonko, Damir i Zoran. Žac im u zanosu izlaže plan. «Idemo na Vrančićevu livadu. Tam je duboka bombina jama. Tam bum skakal s padobranom!» Za vladala živa znatiželja. Pa i ponos. Jedan iz našeg kvarta upušta se u takav pothvat! Svi k'o jedan uz njega. Svi dobrovoljno ušli u satav znanstvenog padobranskog tima. Pravac Vrančićeva livada! Ubrzanim korakom. Koja povijesna koincidencija: Padobranstvo i Vrančić u Donjoj Dubravi istočno od Zagreba! Ali nije to onaj Faust Vrančić. To je te jedan mršav visok čovjek koji je livadskom putiću prema Borongaju pri sjevernom rubu široke livade, koja se prostirala uz željezničku prugu, imao sivu kuću katnicu. Pričalo se u kraju da ima problema s plućima. Vjerojatno je zbog toga imao jednu bijelu kozu. Zasigurno radi toga da bi mogao svaki dan piti kozje mlijeko. E s tom kozom nismo se nikada uspjeli sprijateljiti. Stalno je prema nama okretala svoje rogove. Došli smo na livadu. Rogobatna koza bila je vezana na štriku dugačkom više od 20 metara. I taj štrik je toga dana postao poseban predmet Žacove i naše pažnje. Trebao nam je, jako nam je trebao, za izradu padobranske orme za našeg Žaca. Organizirali smo se: Miško i Zvonko odvlače kozi pažnju. Ona uporno usmjerava rogove prema njima. Damir i Zoran prihvaćaju neštićeni štrik. Žac nožićem odrezao dvadesetak metara materijala za svoju ormu. Zoran, krakat poput Vrančića, vješto je ponovo privezao kozu za zabijeni komadić letve na preostala dva metra štrika. Sretno smo izbjegli udar kozjih rogova. Koza se ponovo prignula travi oko kolćića za koji je vezana. Padobranski znanstveni tim se približio štreki, gdje je najdublja bombina jama. Ma šta će po toj livadi toliki krateri? To je neka čudna strategija. Pa travnati borongajski aerodrom je s južne ztrane štreke. A Vrančićeva livada, kako smo ju imenovali, je s druge, sjeverne strane. Mislim da smisao prebacivanja bombi na tu stranu nije u promašajima savezničkih bombardera. Prije bi moglo biti da su time razarali mogućnost korištenja dugačke livade za eventualnu rezervnu pistu nekadašnjim ratnim protivnicima. Žac je izrezao štrik na pet dijelova podjednake dužine. Jedan dio, mi članovi tima, motamo i vežemo oko grudnog koša i oko Žacovih pazuha . Ostala četiri komada vežemo za ćoškove plahte i za ormu na Žacovom tijelu. Kad je vezanje dovršeno i kad je dobro provjereno da su vezovi čvrsti, Žac se udaljio petnaestak metara od Grabe. Graba ima dubinu približno četiri metra baš kao dubina koju je savladao Mačak Miki u eksperimentalnoj fazi ovog pothvata. Vođa Žac bez galame je zapovjedio: «Sada primite plahtu iza mene pa bumo trčali prema grabi. Kad viknem pustite onda pustite!» «Priprema, pozor, sad !» I potrčali smo. Izgledalo je to kao neka ustrčana svadba sa nespretno oblikovanim šlajerom. Žac je viknuo «Pusti!» Mi smo pustili i žac je snažnim skokom letio prema sredini grabe. Plahta se nije stigla napeti a on je već bućnuo u slegnuti mulj kojega je na dnu grabe bilo više od dvadeset centimetara. Plahta ga je poklopila i zaprljala se na nekoliko mjesta. Prišli smo plahti i podigli ju. Žacove bose noge bile su skoro do koljena obojena muljem. Eto ti čarobnih čizmica od sedam milja. Žac je rekao: «Ovo je baš dobro! Idemo opet!» I naravno ponavljali smo tu paradu a plahta je postajala sve crnja i crnja dok je Žac obnavljao svoje neočekivane čizmice usred ljeta. A koza? Koza se počela ozbiljno žaliti. Pogulila je svu travu s tla u dometu skraćenog štrika. Smeđi zemljani krug! Sve glasnije je meketala. K'oda se neki put i zagrcnula. Dočuo je to i gospodin Vrančić. Kad je došao do koze shvatio je što su napravili mali znanstvenici. Ozbiljno se naljutio. Više od koze. Počeo je galamiti i svojim tromim korakom dugačkim nogama potrčao prema nama. Nas, vrle znanstvenike, spopala panika. U strahu bježimo svaki za sebe. Imamo dojam da nismo dovoljno brzi. Žacu je bilo najteže. On je podnio najveći teret pothvata. A oko njega se u bijegu zaplitao i kobni «šlajer» s Vrančićevim štrikovima koje, u kritičnim trnucima, nismo uspjeli skinuti s našeg junačkog padobranca. Tu još treba dodati i brze muljevite čizmice koje bi mogle pretrčati i sedam milja da je trebalo. Da Žac nije bio onako spretan i brz Vrančić bi ga uhvatio. No krhki gospodin se dosta brzo umorio i odustao. Što bi bilo sa Žacom da je tada uhvaćen bolje je i ne misliti. No, nakon svega, osjetili smo i neku dječju gorčinu misleći da je tada zaustavljena linija povijesnog razvoja znanstvene misli u našem kvartu. Toga se sjetim kad god u časopisima ili knjigama ugledam ime slavnog Fausta Vrančića. Mile Matasić

četvrtak, 24. studenoga 2016.

Sto na mom blogu nije dozvoljeno

Na mom blogu nisu dozvoljeni sadržaji koje su zabranjeni zakonima Republike Hrvatske. Primjeri nedozvoljenih sadržaja: Veličanje fašizma zabranjeno je zakonom. Ovo uključuje i veličanje fašističkih režima, kako stranih, tako i hrvatskih u vrijeme 2. svjetskog rata, ali i isticanje fašističkih obilježja, poput svastike, slike Hitlera ili obilježja Crne legije i sl. Ovo ovisi o kontekstu u kojem se fašizam spominje i načinu na koji se obrađuje. Korištenje tuđih autorskih djela bez njihovog pristanka, također je zabranjeno. Kršenje zakona različito od gore navedenih kao i moralnih normi također nije dozvoljeno na ovom blogu. Nije dozvoljeno i neprimjereno ponašanje, besmisleno i bezrazložno uporno vrijeđanje i psovanje, a pogotovo prijetnje drugim blogerima. Spam, odnosno floodanje tuđih blogova, shoutboxa ili bilo kojeg drugog dijela Blogera, kao i svaki drugi način ponašanja koji se protivi zdravom razumu

Jovan Obradovic – Google+


imageJoimagevan Obradovic – Google+
o bruvno 3
originalni dobiveni članci

utorak, 22. studenoga 2016.

o nama

Mi razisli, odlutali, pobjegli ili protjerani u snovima i mislima vraćamo se svojim opustjelim kućama, svom proljeću posutom brndusama. Vracamo se ljetu i zimama, mećavi, dubokim snjegovima, nametima i zimskoj usamljenosti. Mi se vracamo da bi sve ponovo mozda ozivjelo i bilo kao nekad, da bi bar jos jednom mi i naši pretci bili sretni makar u snovima.

Muška imena

Svaki o sedmo muško ime bilo je Jovan ili Nikola, svako deseto Milan ili Mile, svako trinaesto Petar, Dane ili Ilija. šesnaesto Rade, Savo ili Stevan. Zatim po učestalosti dolaze: Božo, Dmitar, Mićo, Dušan i Marko. Ostala češća imena bila su: Aćim, Bogdan, Branko, Damir, David, Dušan, Đurađ, Geno, Gojko, Goran, Kojo, Kosta, Lazo, Luka, Mane, Marko, Milanko, Milorad, Miloš, Mirko, Nebojša, Nikica,Oliver, Pajo, Pavle, Perica, Radomir, Siniša, Tomo, Veljko,Žarko i Željko,

ponedjeljak, 5. rujna 2016.

Viđenje vremena

Gotovo cijeli život razmišljao sam da se povratim u rodno selo. Valjda svi tako razmišljamo. Kao da je to prirodna prisila. Namjere ni želje nisu mi se ispunile. Čini mi se da je život isplanirao mene a ne ja njega. I nije se to dogodilo samo meni. Puno je neostvarenih želja. Bruvno, to naše lijepo, nekada veliko selo. Naseljeno je prije oko 500 god. Pred I svjetski rat imalo je preko 3 ooo stanovnika. Po završetku tog rata u velikom broj selili su se u područja slavonskih i vojvođanskih ravnica. To se ponovilo i iza II svjetskog rata a naročito po raspadu Jugoslavije 1995. Broj stanovnika u Bruvnu stalno se smanjuje. Može se reći da selo nestaje, polako ali sigurno umire. Kad dođem u to selo, osjećam se čudno, postajem nemiran. Na sve strane čujem tišinu, da čujem samo tišinu i udaranje svog srca u prsima. Pred očima javljaju se „filmovi“- sjećanja, vidim osobe koje sam poznavao. Neki su tu u Cimiteru, neki u Srbiji, Bosni, Kanadi, Americi, Australiji, Njemačkoj ili bog zna gdje. Nema više vesele čete đaka, koji galameći pješače prema: Krajnovićima Bjelobrđanimama, Dolovima ili Podurljaju. Niti susrećem odraslih muškarce ni žene u crnom.Tamo višenema; općine ni mjesnog ureda, žandamerije, milicije ni policije, popa, nema pekare, postolara,opančara, trgovina, sajma ni pjevanja pripitih muškaraca srijedom. Nema više ženidbe , udaje, rađanja ni krštenja. Crkva je bez prozora i vrata. Škola je obrasla šikarom, oko stare ruju divlje svinje, putevi zaraštaju, a bučić se sakrio pod vrbama i plače napušten. Tamo se osjeća samo tišina umiranje i smrt. Pričinja mi se da je povodanj sve odnio a ponori sve progutali. Na pasnjacima ne vidi se crvenih, šarenih i bijelih krava. Nema, Dikulje, Rumenke, Kitove ni Granove. Ne čuje se rzanja i ne vidi razigravanje konja u rano proljeće. Nema stada ovaca koje su iz daljine posjećale na sitne po zemlji prosute bijele oblačiće, ovčice, koje mirno pasu i ništa ne slute. Nema pjesme čobana ni čobanica. Nema njihovog glasnog dozivanja. Nitko se više pilja, ne kriva, ne igra graničara i škole. Crljenac je porušen, prazan i opljačkan. Pokrali mu i kamenje. Tu sada nema nikoga, kao da nitko nije žedan.Ne vidim ni šarene leptire na bari. Bistra i ledena voda kao da je posrebrena neprekidno izvire iz bunara i polako tiho žuboreći pada u korito.Žabe se raduju tom miru i tišini i uporno se glasno i veselo dozivaju. Po svijetu nas je dosta, koji imamo sjećanje i gajimo ljubav prema sebi i ovom selu.Okupimo se. Znam da hoćemo.Organizirajmo se. Oživimo to selo na bilo koji način, napravimo od njega spomenik nama samima, sačuvajmo ga od zaborava. Još uvjek postoji Ivandan i to svake godine. Možda je to početak. Posjetimo ga ako možemo, pokažimo da smo živi.