Bruvno

Na mom blogu nisu dozvoljeni sadržaji koje su zabranjeni zakonima Republike Hrvatske. Primjeri nedozvoljenih sadržaja: Veličanje fašizma zabranjeno je zakonom. Ovo uključuje i veličanje fašističkih režima, kako stranih, tako i hrvatskih u vrijeme 2. svjetskog rata, ali i isticanje fašističkih obilježja, poput svastike, slike Hitlera ili obilježja Crne legije i sl. Ovo ovisi o kontekstu u kojem se fašizam spominje i načinu na koji se obrađuje. Korištenje tuđih autorskih djela bez njihovog pristanka, također je zabranjeno. Kršenje zakona različito od gore navedenih kao i moralnih normi također nije dozvoljeno na ovom blogu. Nije dozvoljeno i neprimjereno ponašanje, besmisleno i bezrazložno uporno vrijeđanje i psovanje, a pogotovo prijetnje drugim blogerima. Spam, odnosno floodanje tuđih blogova, shoutboxa ili bilo kojeg drugog dijela Blogera, kao i svaki drugi način ponašanja koji se protivi zdravom razumu.

Svaki o sedmo muško ime bilo je Jovan ili Nikola, svako deseto Milan ili Mile, svako trinaesto Petar, Dane ili Ilija. šesnaesto Rade, Savo ili Stevan. Zatim po učestalosti dolaze: Božo, Dmitar, Mićo, Dušan i Marko. Ostala češća imena bila su: Aćim, Bogdan, Branko, Damir, David, Dušan, Đurađ, Geno, Gojko, Goran, Kojo, Kosta, Lazo, Luka, Mane, Marko, Milanko, Milorad, Miloš, Mirko, Nebojša, Nikica,Oliver, Pajo, Pavle, Perica, Radomir, Siniša, Tomo, Veljko,Žarko i Željko.

Gotovo cijeli život razmišljao sam da se povratim u rodno selo. Valjda svi tako razmišljamo. Kao da je to prirodna prisila. Namjere ni želje nisu mi se ispunile. Čini mi se da je život isplanirao mene a ne ja njega. I nije se to dogodilo samo meni. Puno je neostvarenih želja. Bruvno, to naše lijepo, nekada veliko selo. Naseljeno je prije oko 500 god. Pred I svjetski rat imalo je preko 3 ooo stanovnika. Po završetku tog rata u velikom broj selili su se u područja slavonskih i vojvođanskih ravnica. To se ponovilo i iza II svjetskog rata a naročito po raspadu Jugoslavije 1995. Broj stanovnika u Bruvnu stalno se smanjuje. Može se reći da selo nestaje, polako ali sigurno umire. Kad dođem u to selo, osjećam se čudno, postajem nemiran. Na sve strane čujem tišinu, da čujem samo tišinu i udaranje svog srca u prsima. Pred očima javljaju se „filmovi“- sjećanja, vidim osobe koje sam poznavao. Neki su tu u Cimiteru, neki u Srbiji, Bosni, Kan